Prije nego što nastavite svoje buduće putovanje, budite uvjereni da više ne morate brinuti – prije nego što krenete na svoje putovanje. Nakon druženja s obitelji, imate priliku provesti praznike, priliku za zabavu.
Bitno je da se možete prehraniti samo kada ne možete izaći iz grada, a onda morate nastaviti put koji vam je potreban. Prije nego počnete pomagati, morate biti zadovoljni prvim testom u rujnu.
Međutim, morate znati da ne morate raditi ništa osim uznemiravati svoju obitelj, a bez podnošenja tih napora radovat ćete se onome što ćete dobiti u sljedećih nekoliko godina.
Ova šuma, štitim se od mongolskih ruševina i pacifičke zajednice Urala art, uvijek sam se brinuo o njima. ProstranStva SU Ogromna, oko 13 milijuna kilometara, 2.000.000,00 eura po liniji, 20 …
Kada napokon stignu topli dani, crnogorične šume se bude i procvjetaju. Ovo je jedini put da znanstvenici mogu istraživati te neistražene prostore. Godine 1978. takvo se razdoblje dogodilo u južnosibirskoj tajgi. Helikopter je poslan da pronađe sigurno mjesto za slijetanje geologa.
Tijekom leta pilot je primijetio nešto neobično, činilo se da je riječ o vrtu, koji je, sudeći po obliku, tu već dugo vremena. Ovo je iznenađujuće otkriće. Planina je udaljena 240 kilometara od najbližeg naselja i nalazi se u potpuno nerazvijenom području. Sovjetske vlasti nemaju evidenciju da je itko kročio nogom na to mjesto.
- Četiri znanstvenika predvođena Galinom Pismensky započela su istragu, a ona je za svaki slučaj provjerila ima li pri ruci pištolj. Dok su se približavali mjestu koje je pilot otkrio, ugledali su trošnu kabinu.
Da nije prozora veličine ruksaka, teško bi bilo vjerovati da tu netko živi. Vrata su zaškripala i usred bijela dana pojavio se starac. Bio je bos, odjeven u lanenu košulju i hlače od istog materijala i imao je dugu bradu. Izgledao je uplašeno i oprezno.
“Morali smo nešto reći. Počela sam rekavši: ‘Zdravo, djede! Došli smo u posjet’”, prisjeća se Pismenskaya. Starac nije odmah odgovorio. Nakon trenutka tišine, čuo sam tih i nesiguran glas, “U redu, sada kada smo došli do ove točke, idemo unutra.”
Kada su prešli prag kabine, istraživači su se našli u prostoru koji je kao da je zakoračio u srednji vijek. Soba je bila hladna poput hladnjaka, pod je bio prekriven ljuskom od krumpira i oraha, a jedino svjetlo dopiralo je kroz nevjerojatno prljav prozor ne veći od dlana.
U kutu kolibe molile su se dvije žene, histerično ponavljajući: “Ovo je za naše grijehe, za naše grijehe. Druga žena je pala na zemlju i užasnuto ih gledala!”
