Preljuba nekima predstavlja nepremostiv problem, dok neki to ne vide kao neku veliku izdaju. Više o tome priča jedna baka koja je u prošlosti doživjela svašta, a ipak zadržala pozitivan duh.
U naše vrijeme bilo je tako, žena se ne pita mnogo.
Muškarac ode, nema ga po čitav dan, a na ženi je samo da ga čeka i dočeka sa dobrom trpezom, pa kad god dođe. Naučene smo bile da se ne bunimo.
Nismo čak ni pitale gdje su bili, jer bi odgovor uvijek bio “radio sam”.
Par puta sam saznala da me prevario kada smo bili mladi, tada smo bili u braku i imali smo djecu. U to vrijeme nismo znali kakva nesreća nas može zadesiti, jer smo proživili mnogo njih, pa nismo ni pridavali mnogo pažnje tim “manjim” nesrećama poptu nevjerstva.
“Neka je on meni živ i zdrav”, to je bila naša glavna uzrečica. Bilo nam je važno da naša kuća ima onoga ko pridonosi, a i da djeca imaju oca.
Svi smo bili sigurniji uz njega. To što je on par puta otišao kod drugih žena ja ne gledam kao izdaju, ja to gledam kao njegov izduvni ventil.
Bila su to teška vremena, mnogo toga je bilo na njegovim ramenima i trebalo mu je da nađe negdje nešto što ga ne podsjeća samo na posao, poteškoće i obaveze.
Mi smo uvijek bili dobar tandem, voljeli smo se i poštovali. Nismo se svađali i nismo jedno drugome “kopali oči” kako bi govorili naši stari.
On sada nije živ, već nekoliko godina živim sama, i čekam na dan kad ćemo ponovo biti zajedno.
Da mi neko ponudi ponovo da napišem scenario svog života – sve bih isto. Voljela sam naš život sa svim poteškoćama i manama. Birala bih opet njega, takvog kakav je bio!
